|
Van Morrison Irski glazbenik poznat po nepoznatome,na popisu top 10 nikada zaprljanih glazbenika,tj otkrivenih od mase koja lista rolling stone ili odlazi na koncerte u2-a ili nekog sličnog nazovimo pop benda. Tko je u top 10 i kakva je to lista. To je lista nastala u mojoj glavi,na njemu su još Tom Waits,najvjerojatnije Nick Cave,grupa Mprphine predvođena pokojnim Markom Sandmanom,dalje popis seže sve do bluzera koji ionako nisu digli neku veću lovu nikada,a kakva bi to lista bila b ez barem jednog domaćeg benda,to bi bio ni manje ni više nego sinjski ljepotani koji pokušavaju,grupa mort poznata po brojnim hitovima na studentskim radio postajama kao što su nina,buka u glavi,pas,meni se skače i dr. Nikada nitko ne mora uspjeti da bi bio uspješan. Samim time jer su napravili nešto izvan prosjeka i napravili,stavili vani da vam pruže priliku da ipak imate neki jebeni dokaz da ne živimo uzalud,da postoje ljudi koji su sretni,zadovoljni,sa malim stvarima. Ako baš hoćete,delta bluesa može biti uz savu a corsa zeleni mustang shelby. Ako dobro glumite nitko neće vidjeti razliku. Toliko o tome i smislenom nakon dugo vremena,uhvatilo me razmišljanje što napisati i kako uspjeti,pa sam pokušao sastaviti nešto iz zbrkanih misli. Nadam se,tj,tješim se kako će sve biti u redu. John Goddard(July 29, 1924 – May 17, 2013)pokušajte pronaći neki pametni zaključak. Nekome nije to zanimljivo ali meni je pokazatelj koliko se može uz malo odricanja i dobre volje. Jebena Anapurna možda čeka ili Mt.Blanc ili za početak sama dinara ili velebit ,nikada nije kasno. Čuo sam jednom za jednog šveđanina koji je iz švedske biciklom stigao do podnožja Himalaje i pokušao uspon na Mt.Everest,mislim da u tom pokušaju nije uspio,doduše kasnije ga je osvojio ali ne vozeći bicikl iz Švedske. Bio mi je na pumpi neki dan i nisam zapamtio ime. Naime,kasnije sa dobio u ruke knjigu o najvećoj tragediji na Everestu po kojoj je sada sniman i film koji trenutno igra u kinima a u kojoj je dosta ocrnjen taj čovjek i o otme kako je zapravo jako grub i samovovoljan,napuštao ekipu na ledenom brijegu za osobnu dobit. Ako vam išta znaći od prije godinu ili dvije višpe ni ta nije najveća nesreća. On 18 April 2014, an avalanche on Mount Everest near Everest Base Camp killed sixteen Nepalese guides. Ako nekome nešto znači. Od ovaca u lici do snaženja krava u Francuskoj,do bicikla spremnog za tour de France do Anapurne i Mt.Blanca,trčanja maratona,polumaratona,Iron Mana(čitaj natjecanje a ne izmišljena američka pizdarija)do braka,bračnog suživota,kumstva i djece...ljudska glava je dosta čudan instrument. Unatoč svemu cilj je koristiti svoje tijelo maksimalno,uz pomoć glave da se postigne željeno,možda se okrenem poput Goddarda i smatram kako sam bio uspješan...sve je lakše uz pivu i malu jube... https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b2/Annapurna_Massif_Aerial_View.jpg Oznake: planine uz vana morrisona |
|
Vrijeme se razlijepilo poput žvake,nesnosne vrućine,plahi pogledi u kasnim noćnim satima. Klinci mi se gade. Škola je završila pa se smucaju okolo. Gluposti,čiste gluposti. U jednom trenutku imam osjećaj tolike snage u sebi koja odjednom okopni,strašan osjećaj. Vrijeme je usporeno,kao da slušam pjesmu Tom Waitsa ili ljubavne od Nicka Cavea,jeste čuli? Stvarno čuli... U noćnim satima rasipam svoje dragocijeno vrijeme,stvaram si pritiske,hoću li kada dođem doma pokositi i popiti pivo. Ako vam je jebeno dosadno nazovite me da vas sve jebeno potrpam u auto,dođite na roštilj,ima puno mesa pa ćemo napraviti veliku vatru,možda dođe predsjednica,možda dođe ako čuje da palimo briket,da bude meso sočno,nemam pojma. Naporno je to. Jutros sunce nije dugo izlazilo,tmurno je,oblačno,razmišljam da odem na planinu na dva dana,znaš. Ako ima tko savjet kako je ispravno živjeti neka mi ga slobodno šapne u uho,neka se slobodno nagne preko stola,ali da nitko ne čuje,ajde. Top 5: 1: Uvijek budi svoj,kao da je lako skočiti na stol i zapišavati ljude,šefove,direktore 2: Život je težak 3: Ako budeš dovoljno strpljiv,ako budeš,možda i život prođe u strpljenju 4: Ako mi netko još jednom kaže da glazba nije najvažnija stvar na svijetu,nogomet,dobar vic,osmjeh,plaćeni prekovremeni,ljubav,žena,pljunuti ću mu u lice jer svatko određuje što je važno...netko voli pecati ali ništa ne upecati jer voli gledati štapove u vodi dok pije pivu jbg 5: Poslušaj sve savjete...ali radi po svome što povlači da si svoj,da si otežavaš život pa je težak,da si strpljiv jer uopće slušaš te pizdarije i naravno,da vodiš djevojku na planinu kada ti prestanu izbijati sate i platiti prekovremene,roštilj neki drugi put... Moj savjet je slušati i podržavati što više domaćih autora koji vrijede,pitam se pitam gdje je zapelo u diskurzu? Zato je mort tu da spasi stvar,ima puno boljih ali ću staviti jako žestoku jer ne volim strana trkeljanja po gitarama kad sinjani udaraju žešće i sa više smisla...treba biti čovjek i priznati... |
|
Jučer sam trčao između nasipa. Čuo sam lepet krila na potoku,svoje korake kako šuškaju u visokoj travi. Brzo se umaram ali barem ne razmišljam toliko. Neki ljudi tvrde da je trčanje neka vrsta meditacije. Istina je da fizički umor tjera krv u ekstremitete pa mozak ne radi toliko. Tako sam čitao ali možda sam samo sanjao da sam čitao. Pastir je pustio koze u nasip da pasu. Trčim kroz stado. Sunčano je,lijepo vrijeme. Nemam bocu vode. Odnosi na poslu su zategnuti,ljudi su odlutali,prijatelji su otputovali,roditelji su otputovali,sestra radi,djevojka se ne javlja. Razmišljam o Nicku Caveu,o pranju wc-a,svojoj nesposobnosti,umoru,nespavanju,noćnim smjenama,doktorici,krvnim pretragama,strahovima,neuspjehu i teškim,teškim riječima koje padaju kada ne razmišljamo. Sanjao sam da trčim kroz šumu u sumrak,slabo je sunce,vidim svoju sjenu kako trči prema nekome,pitao me neki dan svećenik koji vozi auto na plin da u maratonima trčim od nekoga ili prema nekome. Nisam znao odgovoriti. Ponekad je i šutnja dobar odgovor. Fitzgerald je umro od srčanog,Hemingway se ustrijelio,Tolstoj od starosti a ja umirem od gluposti. Teško dišem,kašljem,prestao sam pušiti,pastrve,gudure,ljudski iskrivljeni osjećaji i da li je ljubav vrijedna odricanja? Dok sam šetao ulicom načuo sam ljude da me doživljavaju kao psa bez mozga pa da me tako i vodaju. I to sam sanjao. I to ćutim. Razmišljam o tome da napišem nešto lijepo npr: U Cozumelu postoji kafić koji iznad šanka postavlja zastave i slike ljudi iz cijelog svijeta. Konobarice su lijepe,pive su hladne i sa strane te prskaju ljudi koji skaču u bazen tik uz šank. Manje više svi smo mi pomorci. Nitko me ništa ne pita dok pijuckam pravu coronu ili dos xx koji je bolji od svakog piva u beertiji jer se nije truckao preko pola svijeta da bi bilo prenaplaćeno od neljubaznog osoblja i buldog zaštitara koji traži nevolje. Uz hihotanje lijepih djevojaka sa svih strana svijeta ništa me ne privlači jer znam da negdje postoji netko. Netko negdje. Učili su me da je život prepun iznenađenja,ugodnih ili neugodnih manje je važno. Tada dok sam sjedio vjerovao sam da postoji mjesto gdje je sve na svijetu spokojno i na svom mjestu,zato sam ga i tražio,barem sam se trudio. Voditeljica restorana naslanja mi sise na ramena dok naručuje dos xx,ljubi me u obraz i kaže da radim posao prepun emocija i da obožava dok ljuto bacam tanjure kuharima u glavu. Negdje netko. Netko negdje. U smiraj dana kad se sunce počinje spuštati rijeka pomoraca slijeva se prema velikom pristaništu,dok hodam u koloni opijen pivama znam da ovo ne vodi nigdje,da su ljudi zlonamjerni,da je svijet poludio,da cijena nafte skače,da je registracije skupa,da dolar jača,euro slabi,porez raste a ljubav? Netko negdje. Negdje netko. Osluškujem povjetarac sa oceana,umoran sam,mlad,tražim odgovor na pitanje kamo su sve rijeke odvijugale,kamo su se dobri ljudi sakrili i da li je istina da plivamo uzvodno boreći se sa strujom prošlosti. Samo sam usnuo da sam blizu. Oznake: banana |
|
Play za...pjesma govori sama za sebe... Stojim naslonjen uz zid i slušam šefa kako priča o svom sinu i svim njegovim bolestima,zamišljam da ovako naslonjen mogu vidjeti svijet iz druge perspektive u smislu da nisam ovdje i da nikada nisam bio živ. Ne mogu,nikada nisam,ali pokušavam,ponekad. U redu. Šef je dosadan zato jer ima starinski pogled na život,kada nešto pruži svom sinu govori o dalekoj budućnosti kada će mu te stvari staviti ispred lica i zatražiti protuuslugu,dobro ne u tom kontekstu ali nije svjestan što govori. Ne znam,ponekad mi se čini da je ovo sve nestvarno i da ja samo šećem rubom jezera sa svojom djevojkom dok pada snijeg i žabe skaču u vodu kada se približimo rubu vode,krekeću u daljini. Žabe? Ali prosinac je,predblagdansko vrijeme i hladno je? Ne znam,dobro se osjećam. Vraćam se natrag,nešto me pita,samo sam načuo,tužan sam pa ozbiljno ponavljam pitanje,odgovaram i izlazim van na zrak. Sinoć sam se napio. Ljudi oko mene odrastaju i postaju ozbiljni,počeli su kartati za velike novce negdje oko centra grada. Zamišljam da trčim,koliko me noge nose po centru grada,ljudi me gledaju sa balkona,lovim se za prvu stolicu na terasi nekog kafića i vrijeme odjednom počinjen protjecati u slow motionu,gledam u izlog kafića svoju grimasu na licu i bacam stolicu u izlog koji se rasprsne na milijun komada u šarenim bojama,sad nastavljam trčati u normalnom toku vremena. Dobro se osjećam,kao da sam uzeo heroin,leeeeeeeetim...M. Skidam se do pojasa jer mi je vruće,sve u trku,počinje kiša,žestoka jebena kiša,toplo,hladno,ne znam više kako da to opišem. U redu je. Sad sam dobar. Kad sam opušten i plivam u moru,ljubim svoju djevojku u pupak i jedem dobru tjesteninu,pijem dobro vino i hladnu pivu,onda mogu popušiti i kutiju cigareta dnevno,osjećam se slobodno i znam da ne postoji strah od smrti. Ona me nedavno uhvatila za ruku i prišapnula mi tajnu života,navodno,treba puno lizati i sve će biti u redu. Ne znam,možda mi je samo pokušavala stimulirati mozak jer dok je to izgovarala blizu uha osjetio sam joj vlažan dah,kasnije hihotanje,ponekad se zamislim koliko može biti lijepo kada ti netko šapuće na uho. Prošetao sam do dućana i čekao dugo u redu za salamu,ispred mene stoji netko koga ne poznajem a svejedno ga gledam u oči ali zapravo kroz njega,uvrijedio se kada nisam odgovorio na njegovo glasno pitanje,mislim,stvarno ne znam što hoće od mene,zar ne vidi da sam gluh? Suhe su mi ruke,izlazim iz dućana i poželio sam zapaliti jednu. Hodam kroz naselje,gledam neprodane stanove i vrišteće hodnike,djeca se igraju u parku sa spaljenom travom,u jednoj ruci visi mi vrećica u drugoj cigareta proigrava svoje sinfonije,slatka je nakon toliko dugo vremena. Idemo dalje. Sinoć se nisam osjećao dobro,mislim da mi tlak raste od crnog vina,nisam bio siguran pa sam otišao na hitnu i tamo se srušio glumeći napadaj,mlada sestra me podigla i odnjela u salu,imala je nježne ruke,kasnije smo otišli na kavu,bila je lijepa,imala je simpatičan osmjeh,nisam uzeo broj,ništa zato,pratio sam je do stana tako da znam gdje živi,bolest može početi,sutra ću odglumiti slučajni srdačan susret ili srčani napadaj? Ponekad mislim da se još uvijek tražim ali gledao sam popis svojih najdražih bendova koje sam sastavio prije deset godina i još uvijek su mi svi dragi,znači da sam se pronašao već prije deset godina i toliko o tome,moram psihijatru otkazati nekoliko termina da izmislim u glavi kakav drugi problem koji me tišti,mori,proganja... Zvao me jedan stari prijatelj i zamolio me jednu uslugu,da mu posudim novac,5000 kuna,posudio sam,rekao je da će vratiti za mjesec dana,prošlo je od toga jedna godina,nije vratio i nije se javio,takvi su stari prijatelji a ja svejedno volim popiti hladnu pivu na šanku i časkati sa konobaricama simpatičnog osmjeha. Izgubim se u gradu,gledam zvijezde,mislio sam da ću do sada već gledati negdje drugdje ovo isto noćno nebo ali ništa od toga,čuo sam kako su me zarobili zauvijek. Obećao sam dati starcima svu ušteđevinu za legalizaciju tako da je san o drugim kontinentima otpao,iako moram priznati,samome sebi,da nije taj razlog već bi izmislio neki drugi za svoju bolesnu glavu. Prestao sam se poštovati ako sam ikada to radio,mrzim sebe i sve što radim,gradim,posjedujem. Eto,sad smo na čisto. Ujutro duuuuuugo provodim ispred ogledala,ne znam gdje sam,sjećam se da sam nekada jurio iz škole i skakao u bazen,smrzavao sam se i sve je bilo zapravo tužno,voljeli su me i prezirali,grlili me i udarali,posjedovali i prodavali,ha,samo još jedan nesretan slučaj,pao sam po stepenicama. Ljeti znam dignuti noge na plastični stolac i piti hladnu pivu,tek kada pokosim travu,volim vidjeti punu gajbu ispod sebe zasipanu debelim kockama leda i promatrati djevojke u ljetnim haljinama. Tako ponekad zaspem,smirim se i sutradan pokušam ponovno ustati ali nije ni to samo tako. Sinoć sam sanjao da umjesto zida imam veliku staklenu stjenu punu ribica,petsto neonki kako pliva meni uz glavu i ometa mi zdrav san,odmah izjutra,na tašte,smotao sam jednog zelenog goblina po preporuci doktora i sada znam,shvatio sam,zauvijek ću biti mlad. čitao sam jednog pisca,mislim da je bio Bukowski,on je tvrdio da je pijanstvo zapravo samoubojstvo,ubijaš sebe svaki dan ali što je lijepo kod njega,ujutro možeš ponovno podignuti pištolj i prisloniti si ga uz sljepoočnicu,odnosno usta u ovom slučaju i krenuti sve ispočetka,zato treba piti. Samo ću reći da je rekao da treba piti,jednostavno. I pisati,pisati,makar bilo dobro ili loše,piti i pisati dok ti mozak ne eksplodira od ideja ili dok ti se jetra ne razleti,u svakom slučaju vrijedi probati. Idemo dalje... |
|
Play za plovidbu bez vilinske pomoći... Stojim ispod treperećeg neonskog svijetla,pušim i duboko udišem dim,vučem velike dimove,glumim kauboja,počeo je padati snijeg. Zakoračio sam u mrak,gledam kako pada dok lagano curi kroz svjetlo udaljene ulične lampe. Zašto volim kada pada snijeg? Nekako,ili mi se barem tako čini,sve utihne,čujem brujanje nekog motora prigušeno u daljini i to je sve,opušten sam jer znam da je ovo sve što sam mogao očekivati,sve je stalo ali samo na jedan jebeni trenutak. Gasim cigaretu sa starkama. Netko me doziva iza leđa,okrećem se i ulazim unutra,prije nego što zakoračim ispod neona primam se za zadnji džep i uzimam pljosku,baka mi je dala litru rakije i staru pljosku pa rekoh zašto da ne stvorim naviku,nemam ih dovoljno,barem za sada. Pred izlazak Sunca vozikam se po gradu,tražim neke tužne i lijepe poglede u daljini ali ih ne nalazim. Pročitao sam knjigu o nekom Mati Svjetskom koji je proputovao cijeli svijet pješke,jedrilicom i konjevima,između dva svjetska rata,zapravo su to više zapisi sa putovanja i ima nešto lijepo u tim zapisima,čisto,neiskvareno. Svakako razmišljam više o planovima za budućnost i prolaznosti života i o tome kako zapravo imamo jako malo hrabrosti promijeniti stvari oko sebe i imali li sve skupa nekog jebenog smisla,nema,ali to ne znači da moramo prestati jedriti. Tako bi to nekako Mate sročio. Upoznao sam jednu jebeno zanimljivu osobu,prije odlaska na tulum ona udiše vilinski prah i nudi ga meni uz:"Zakorači samnom na svijetlo" A ja odbijam uz podizanje čaše bambusa i:"Ja sam ti više dijete mraka pa ga se i pokušavam držati što čvršće" Čudno me pogledala i zakoračila u ponor,zjenice se šire i krećemo u podrum gdje su izmiješane sve rase ljudskog mozga,svaki ima svoju tužnu ili lijenu ili priču o predaji ili sam to samo ja?Ona ima problema jer je obitelj u dugovima a tata je u zatvoru i što sad? Živi sa bakom jer se brine o njoj i priča mi o nekoj toploj svadbi gdje je bila djeveruša,ima osjećaj za lijepo,konobari,plače,smije se i sve u isti trenutak,ima jedinstven pogled i cijeli svijet uspori kada te poljubi,umalo se srušila,blijeda je i želi još pomoć vilinske ruke ali joj ja ne dopuštam pa je vodim kući. Pitala me na kraju večeri zašto nisam zaplovio zajedno sa njom? Malo sam razmislio:"Ja na to gledam ovako,ja sam odrastao na svijetlu i trenutačno volim biti u mraku a u mrak jednostavno zakoračiš i staneš a ti? Ti si odrasla u mraku iz kojeg nije tako jednostavno iskoračiti pa uzimaš ta govna koja ti nisu potrebna da ti pomognu stupiti na svijetlo,jedini problem je taj što kada te ispuste vilinske ruke vraćaš se tamo gdje si se rodila i gdje živiš cijeli svoj život." Gleda me,ne znam,mislim da je zvučalo jako glupo jer imam osjećaj da joj pričam kao da sve znam. Poljubila me i rekla da sam balavac. U redu. Rekao sam joj da je lijepa i neka prestane sa tim sranjim i sve u redu,odlazi na proljeće raditi sezonu pa joj poželim sreću. Gledam je kako odlazi,na putu do doma palim radio Zaprešić a na njemu sviraju Stonesi(She´s like a rainbow) i ne šalim se. Takav je život,pun teorija koje izmisliš putem i nemaju neko značenje. Sutradan sam morao auto odvesti na servis. Tri sata čekanja,prošetao sam do prvog dućana po kutiju cigareta,mamuran sam i blijed,dok pušim ispred dućana razmišljajući da li da sjednem na kavu odlučio sam otići preko puta do groblja. Jutro je,maglovito,šećem grobljem i gledam spomenike koji mi privlače pažnju,u daljini vidim dvoje staraca kako čiste lampuše,gledam godine,tražim mlade ljude,to ponekad znam raditi,volim znati da nemam još puno,ima nešto umirujuće u tome? Gledao sam mladiće koji su položili život na jebeni oltar domovine ili kako se to već zove,izbjegavam misliti o životima koji su otišli bez pozdrava. Razmišljam o zadnjem pozdravu sa roditeljima i da li su imali osjećaj da je danas zadnji put kako će se vidjeti? Ne znam...ponekad mi je teško pa zamislim kako Bog zaista postoji i kako će sve biti u redu. Tko ima osjećaj za lijepo? |
|
Gletao sam danas zidove i nije mi se svidjelo kako radim. Oblačio sam neke završetke krovova sa limom,ja sam limar i nije mi se svidjelo. Izgradio sam kulu od pijeska koja se rasula sa prvim plimnim valom i nije mi se svidjela pa mi je i bilo drago da se raspala u prvom polukoraku u mom polumraku. Udario sam temelje svog života i nije mi se svidjelo. Pogledao sam jutros sebe u ogledalo i nije mi se svidjelo ono što gledam,pljunuo sam u ogledalo ali hračka nije stigla dalje od ogledala,da barem ima više dimenzija da čovjek može pljunuti na sebe,možda da legnem ali nije to taj udarac,nema taj šus. Uglavnom,plakao sam i dozivao tebe da me spasiš. U sumorna jutra ja sam uvijek tu,prisutan,brojim robu,umirem,dozivam,kolega ide spavati ja odlazim vani i pušim,promatram maglu kako se kreće prema meni,jutro se približava,još jedno jebeno jutro bez sunca,kako gadno zar ne? Pada kiša,mirno je i mutno na kamerama,ništa se ne vidi daleko u budućnost i to je gadno. Jučer sam usnuo da sam smislio bezbroj lijepih rečenica,nepovezanih ali kada ih se stavi u kontekst onda udaraju poput monsuna,tko mi to može dokazati? Glup sam i nerealan ali sam jednostavan tko mi to može oduzeti? Tko mi može posložiti život? Gubljenje vremena,zar je zaista sve gubljenje vremena iako živim za to da sve opovrgnem i nestanem zauvijek. Jučer sam šetao grobljem,položio sam ružu na djedov grob,šetnjom sam zamišljao svoje ime na svakom od spomenika,kako bi to lijepo bilo,moje ime,zauvijek upisano da mu se netko može doći izjadati,lišen svih ovozemljaskih briga. Osjećam nečiji zagrlja na vratu,osvrnem se oko sebe ali ne vidim nikoga...tko je to? Možda Frenki? O njemu mislim puno u zadnje vrijeme,mislim da je odlutao...daleko...tko zna? Žudim za danima poput ovih,ne sada,već za istim takvim danima u dalekoj prošlosti,ili tako nekako rekao je Bakker i bio je u pravu,tko sam ja i da li mogu posjedovati tebe? Misliš li na mene ponekad dok si tamo daleko u planinama jupitera? Uglavnom,magla je gusta danas ujutro,pijem kavu,pušim,starci su na poslu,razmišljam o pivama,laganim večerama,sjedim i razmišljam o tebi? Pišam,uglavnom po pola sata jer imam lošu prostatu,katastrofa,razmišljam... Razmišljam o onom danu kada me je majka došla pokupiti sa fakulteta nakon ispisa,jer je otac bio previše posramljen da pokupi gubitnika,plakao sam u automobilu jer su svirali Floydi,proklet bio ja...Kada sam usnuo san o svojoj ličnosti sa trideset godina mislio sam da ću biti vrhunski majstor,ali sam bio preglup za to pa sam sada pomoćni djelatnik,blagajnica,odmetnik,koji glumi i razmišlja previše...dovoljno? Pušim,gledam dim kako odlazi kroz prozor,bio sam ljut kada sam se ispisivao,svi ti klinci koji djeluju nesposobno a bolje kopčaju neke stvari od mene,ljut sam otišao u prvi frizeraj i izbrijao svoju dugu kosu,kako sam se napio taj dan valjda samo dragi Bog zna,bože,bože,spasi me...bile su mi prve misli ali ja sam samo legao u krevet pokrio se po glavi i pustio Come away with me od Norah Jones,i tako smo ona i ja skupa godinama propadali,pozdravio sam se sa svim divnim pankericama,mladim ljudima i nadobudnim kretenima,pozdrav,duboki naklon i neću u Ameriku jer ne mogu dobiti slobodno zato oprosti mi i odlazi sam jer ne trabaš mene,ionako sam 2015-e trebao biti već pokojan i spokojan...tko zna? U dalekim poljima vidim sebe i drugu dimeziju,gdje sam sretan,neokaljan,vidim sve one puste noći u Zagrebu,vidim sebe i jebenog Frenkija kako teturamo do glavnog kolodvora,osjetim zagrljaj H.-a poljubac Vekija i moj odlazak na spavanje. Da sam svoj i mrtav bilo bi vječno i nezaboravno ali mi nedostaje onih nekoliko trenutaka savršenstva da budem bolji. Uglavnom,idem sutra na posao,piti ću kavu i pušiti,gledati u daljinu,nova godina se bliži,kako slatko,kako slatko,ujutro ću se probuditi i nestati,čuvajte mi moje ovce na papiru jer ja ne mogu. Mrzim sebe jer sam produhovljeni slabić modernog nazora,prepun blamaža,trebao sam ostati na jupiteru,trebao sam se odvojiti od Zagreba,trebao sam biti rodie za Diskurz,navodno da postaju veliki nakon ovog albuma koji izlazi prije nove godine. Štorija: Nisam to saznao sve do pred njegovu smrt,vjerojatno jer je to bilo duboko sakriveno u njegovim i njezinim osjećajima,ali moja baka se trebala udati za nekog veleposjednika iz susjednog sela koji je onda čak da bi je zakapario kupio mojoj prabaki bicikl(danas prstenje onda bicikli,zapravo se na isto dođe). Ali,na scenu stupa moj djed koji je zaveo moju baku utoliko da je ona zaruke raskinula tako da su se oni,dva,poprilično siromašna ljudska bića uzeli iz ljubavi,i otkad pamtim znam da nikada moja prabaka nije pričala sa mojim djedom jer mu nikada nije mogla oprostiti tu povredu društvenog kodeksa,čak se morao i bicikl vratiti ali sve u velikom skandalu. Mislim,glupa priča,sve u svemu ali onaj osmjeh čovjeka koji je to u sebi skrivao dobrih pedeset godina i onda odlučio podijeliti to sa mnom,svojim unukom,neprocijenjivo,smiuljio se i time si povratio sve one godine koje je imao zajedno sa njom,i na kraju zvući lijepo samo ja to malo glupo pričam ali osmjeh...takav bi ja osmjeh poželio na samrti...ali tko mene pita? |
|
Za sve one koji uranjaju bez pratnje prijatelja i znanja o hiperventilaciji,sigurno su kockari koji gube.... Danas sam popio pivo i ošišao se,bilo je fenomenalno jer me šišala jako lijepa mlada dama,ujutro sam se umio i otišao na posao sa nekim dobrim osjećajem u trbuhu,da li je moguće da sam se zaljubio? Frenki i ja spremamo opaku spačku i pomalo me to drži na životu,razmišljamo o Njemačkoj i svim divnim ljudima koje bi tamo mogli sresti,moglo bi biti pogubno za naša krhka srca,hehe,povikao sam u bradu i stavio u prvu,na radiju svira neki opaki koncert od stonesa,pet je ujutro,nigdje nikoga na cesti,ima jedna ravna linija baš prije nego što se izbije na staru sisačku,kad se vozim tom cestom između kukuruzišta dokle pogled seže uz starački dom pomislim na dogovor o Americi,kunem se da ako smo dosta ludi da se spakiramo za Njemačku u roku tri dana mogli bi jednom zaploviti da posjetimo zemlju snova Jacka Keroucka,ali povrh i iznad svega NOVAC,što je novac,sredstvo za kupnju hrane i plaćanja režija ili sredstvo za kupnju alkohola,okretanja runda lijepim ženama i kupnju koncertnih karata za bijeg u izvanrednu čistinu gdje je zrak jako rijedak ali jako dobar za astmatičare a svi mi imamo astmu koji smo rođeni na ovoj kugli zemaljskoj i uvijek ponekad u životu zaboravimo disati punim plućima,sve te karte i runde i alkohol,za mene nije ništa drugo već lijekovi protiv astme,otvori mi pluća i raširi krvne žile o dragi gospode,molim te i volim te i kaj sad? Imam 23 godine i jako malo sredstava i planova za budućnost,život mi zapravo visi o koncu one iste dosade od koje bježim svaki prokleti dan,jesam li lud ili mlad ili oboje? Ne znam,zapalio sam jednu cigaretu,već sam na autoputu,prolazim pokraj arene,možda ipak ona jesenska jakna pričeka koju drugu godinu. Za gablec jedem burek i razmišljam o Bobeku i Frenkiju jesu li sinoć poginuli bez mene? Nisu? Možda? Ponekad im se dogodi da bez mene duboko zarone i onda zaborave izroniti,ovako kad sam ja sa njima onda izrone na vrijeme da bi mogli mene izvlačiti jer ja uvijek zaboravim na izron ali oni uvijek zaborave da ja duboko udahnem,čitao sam o tehnikama hiperventilacije i kako iskoristiti cijeli kapacitet pluća,morat ću ih naučiti prije nego što ih napustim,ispunit ću svoju obavezu kao dobar prijatelj. Ponekad me netko u prolazu potapša po leđima i priznaje mi iskreno kako sam ja zapravo dobar momak iako ja zapravo ne vjerujem u Boga i dobre ljude i što ćemo sad? Povratiti? Početi slušati gospel? Ne znam... U mraku gledam prema van sa krovnog prozora,teške se kiše spremaju,čekam Keserinja da mi naštima kotlovnicu Bog ga blagoslovio jer ni on ne vjeruje u Boga,on je dobar momak sa kojim sam volio popiti pivo u ovom životu i mahati njegovoj curi kada napuštaju moje ponekad tužno dvorište i veliku praznu kuću u kojoj ponekad ima više priča o mrtvima nego živima ali takvi su valjda ljudi ne cijene nešto dok je na životu i uvijek uz vas već kasnije kada više to ne možete dobiti. Imao sam strašnu terijerku štakorašicu koja se zadnjih par godina muvala po dvorištu i slabo jela jer su je boljeli zubi. Uglavnom,nekada sam volio pse dok nije ona umrla,sad više ne jer vas previše vole a kad ode netko tko vas voli i to prije vas onda je to prljavo od dragog nam Boga,tako da sad kada gledam pse samo razmišljam o tome kako ću se osjećati prljav kada pocrkaju,gamad potkožna,tako je i sa svime u životu,osim sa osobama koje volite više od sebe pa vas odluče napustiti još dok dišu i dok su pri zdravoj pameti,onda je to već ironija a zašto? Zato jer ste bili toliko naivni da se zaljubite u osobu koja se nije zaljubila u vas i onda patite za nekim tko vas ustvari uopće nije volio i kaj sad? Prekrižiti se? Pomoliti? Ne znam,umoran sam od razmišljanja,mislim da je vrijeme da se korakne preko ruba gdje planinske vile još uvijek zavijaju i gdje me svi poštuju zbog onog što ja smatram da jesam a ne što drugi misle da mislim o sebi,znači,da me poštuju zato jer se smatram glupanom i idiotom prljavih navika i teške naravi,gubitnik ili beatnik?Ne,oni su pocrkali,svi smo mi zapravo savršeni na neki svoj nesavršen način i to je zapravo najteže prihvatiti a ja neću do groba jer teško mi se uljuljati u miran život osmosatnog,šestodnevnog ispiranja mozga i dodvoravanja nekim glupanima i idiotima poput mene. I,napuštam vas sa staronarodnom,kada si ne možete pomoći a cijelo ste vrijeme mislili da ste kovači svoje sreće kako to jednom jedna djevojka reče nekad davno,toliko davno da sam zaboravio kako izgleda(ma lažem,ta kosa se ne zaboravlja,ali narav,ta prokleta narav,uh,fuj),onda ne preostaje ništa drugo već na sunčan dan izaći van,raširiti ruke i viknuti NEBO OTPRI SE... Pišanje na pisoaru bez prdeža je kao slovo (I) bez točke pa prema tome u ovom sumornom,tužnom i nepravednom svijetu jedino što je preostalo je prdnuti... Pljesak publike,naklon i zahvala,hvala svima na podršci,hvala svim mojim ljudima u izdavačkoj kući na vjeri i potpori ali ovaj NOBEL posvećujem svim ljudima koji se osjećaju toliko slobodno da prdnu na pisoaru u javnom wc-u uz nekog ženstvenog frajera sebi s lijeva i desna...HVALA,odjava,zbogom... |
|
Za male životne radosti u mirnoj fazi... Danas idem u drugu,poslije smjene popiti ću pivo,za bolji dan,od svih mogućih kombinacija,danas je bolji dan od svih ostalih samo zbog toga jer sam usamljen,povlačim se na sekundu u sebe,imam vremena razmisliti i pokušati riješiti zagonetku o pojmu vremena i kamo sada nakon svih tuluma i glazbenih želja,na još jedan tulum ili viknuti još jednu glazbenu želju? Priznajem,napio sam se preko svake mjere,zašto? To nitko ne zna,padao sam,nisam ništa čuo i nikoga vidio,uhvatio sam se za trbuh,izletio van i hvatao ugao kuće,povratio ajvar i čevape i pive i gemište a možda i jedan dio sebe,previše ponekad želim a premalo imam u sebi,energija,prštanje zvijezda,Cave,hostese,saksofon,truba,lijepi ženski osmjeh,držanje za ruke,nekako se baš volim držati za ruke,to mi je potpuno erotično iz nekog nepoznatog razloga,možda zato jer smo si privlačni pa kad se isprepletu prsti osjetiš one električne trzaje i moliš se da nikada ne prestanu,uvrijedio sam V.-a jer nisam imao snage primiti goste,B.-me izdao,napustio me poput pesa,ostao sam sam u ogromnoj kući,tako mi i treba kad pijem poput smuka,ples,kako volim ples,sinoć sam razgovarao o plesu sa V.-om valjda dva sata na autobusnoj stanici,bilo je lijepo,njemu se nije dalo otići doma jer ima nekih problema a meni se baš nikada ne žuri doma tako da smo zapravo jedna ubojita kombinacija koja zapravo nikada ne želi odustati,svašta mi je prolazilo glavom nakon teškog povraćanja u vrtu,naslonio sam se na jabuku i promatrao oblačno nebo,kukuruzište,vjetar,miris jeseni,kraj je ljetnim haljinama na prekrasnim ženama sa dugim nogama,proklet bio Bog i njegov osjećaj za humor. Najveća želja mi je da nikada ne odlazim tužan sa tuluma kao što oduvijek odlazim,uvijek bi želio da potraje još barem kojih pola sata dulje,barem do izlaska Sunca,barem do podne pa još malo,ne razumijem tu potrebu,jednom ću otići od kuće i tulumariti tri dana tamo gdje nitko za mene ne zna,to će biti na proljeće 2014 godine negdje iza VG-a spavati ću na livadama i ujutro otići na kavu u istu birtiju pa nastaviti sve dok se ne srušim sa barske stolice i onda uhvatiti besplatni prijevoz do grada u hitnoj jer me kao boli trbuh,Bog zna da ću se osjećati živo kao nikada jer nisam baš naletio na puno osoba koje bi mogle pratiti te sulude ideje. Danas radim drugu,usamljen sam. Ponekad mi svašta digne živac i onda mi dođe da porazbijam sve u gradu,od javne rasvjete do tramvaja i buseva,ali ne radim jer me nitko ne prati,uzeo bi molotovljeve koktele i laganom šetnjom do markovog trga gdje bi letjeli u velikim lukovima ali tko me prati,tužan sam i dosadno mi je,ja bi revoluciju iako se ne bi ništa promjenilo,revoluciju samo revolucije radi. Uglavnom,šećem se prema doma,dani se,osjećam se živo i žilavo,tako se dolazi doma,kao gospodin u pola devet ujutro. Jučer sam se ošišao i izbrijao zulufe,izgledam poput nekog dječarca bez ideja,nisam više tako velik kao nekada kad sam mislio da sam mali a zapravo sam bio veći nego što sam danas,u laganom sam padu,velike ideje više nisu na dohvat ruke,odmaknuo sam se i zaposlio,jadno,kada te drugi puta sretnem u gradu zagrliti ću te i lagano poljubiti u stranu,znam da me voliš ali o tome drugi puta,samo nemoj odbijati moju ruku jer sam u njoj našvrljao crnim markerom sve svoje glupe fraze usred crnih faza,prihvati me i prihvaćam te. Moram raditi,do drugog susreta u nekoj čudnovatoj šumi gdje ljudi zbijaju šale na vlastiti račun...Tom Waits je predsjednik...hvala. |
|
Pusti play i reci zbogom svemu... Danas sam otišao sa Frenkijem na cugu,kad sam stigao na glavni duboko sam udahnuo i zapalio cigaretu,hodam korakom čovjeka koji nema apsolutno nikakvih briga na svijetu,lijepo mi je i osjećam se oslobođeno,nevino,Frenki je na godišnjem,slagao je laminat,gletao zidove,uglavnom,uređuje sobu,bio sam u kontroli,lijepo izgleda,kada je otišao na wc ja sam prelistavao albume Airborne toxic eventa,fenomenalno iskustvo,nisam držao pravu ploču u rukama stoljećima sa svim tim slikama i pravim ljudima na njima. Uglavnom,dok šećem prema beertiji razmišljam o svemu pomalo,Frenki je uzbuđen zbog odlaska na festival sa svojom velikom ljubavi,ako se tamo nešto dogodi bit će mi drago što smo popili svoje posljednje pivo kao slobodni ljudi u ljetnoj noći grada Zagreba. Dolazim ranije po običaju a on uvijek u minutu,čekam ga na uglu Hatzove i Palmotićeve,zapalio sam još jednu,vidim ga na dnu tamo već kod Draškovićeve i na licu imam osmjeh malog djeteta,iskreno se pozdravljamo kao odrasli ljudi i dragi prijatelji,znam već unaprijed da smo stigli na piće ali kasnije stiže F.sa njim ćemo popiti drugo i znam da će kasnije predložiti šetnju do ribnjaka,tako je i bilo. I sad na ribnjaku puštamo neki Irski punk,pijane ljude koji vjeruju u slobodu čovjeka da radi što ga je već volja,pričamo o svemu,nisam tužen već nekako ispunjen,fali nam Bobo,alkohol me povukao,zapričali smo se,odlučujemo se na još jednu kod Tomislavca,ljudi pokraj nas se smiju,napušeni,nebo je lijepo,bez oblaka,grad je prazan,svi gubitnici su na moru,samo su potpuno slobodni ljudi u gradu,dižemo se oko pola jedan,sutra ujutro radim od šest,tempo mladog čovjeka sa sijedom kosom,dogovaramo se za nedjelju ali nisam imao snage nazvati već sam spavao cijeli dan nakon prve. Život lagano curi običnim tempom,mislio sam da ću promijeniti mišljenje ali nisam,općenito razgovaram sa svakim pomalo,ne naprežem misli,po gradu dijelim cigarete,sanjam tebe ali ti imaš nekog klipana u Dubravi,u redu prihvatio sam tebe kao takvu,na putu prema doma u ljetnoj noći slušam 101 jako glasno,imaju blues večer,promatram mlade parove kod bundeka na svijetlu polumjeseca,sutra poslije posla idem na šank da popijm po pivo sa kolegom,komentirati ćemo novosti u firmi,opušteno,vikend je,dva popodne i velika vrućina,općenito govoreći,misleći i radeći,smatram da će biti bolje jer sam mlad,bit će bolje... |
|
Čovjek ponekad smatra kako ima potpunu slobodu da radi što ga je volja,mislim da u modernom društvu nitko zapravo nije potpuno slobodan,osim možda onih bogatuna što se skrivaju iza svojih novaca pa im sve u životu ide od ruke,tko zna gdje je kraj takvom razmišljanju. Ja za sebe mogu reći da sam posegnuo duboko u svoju glavu nekoliko puta da se oslobodim i to je jedan prekrasan osjećaj iako sad već sa odmakom i iskustvom mogu reći da dan kasnije sve pada na tebe toliko jako da ponekad teško podnosiš toliko oslobađanje duha,nikada mi nije žao jer mi izmami osmjeh na lice ali koliko imam još vremena to raditi,veliko je pitanje. Ja se u svojoj slobodi toliko izgubim i ponesem do dalekog mjesta gdje sam na kraju potpuno sam,onda duboko udahnem i naglo se vratim i kao da se sve oko mene promijenilo i nikada više neće biti gledano na isti način,netko ti se otvori,povjeri,netko je bezobrazan pa ti ga je dosta za cijeli život,uostalom,čuo sam i za tebe da te je život zapravo slomio i da nisi ona ista kao što si znala biti. Ujutro,rano,odmah poslije noćne krenuo sam na put sa dvije princeze nježnog osmjeha socijalističkom forom od 90 kuna autobusom prema Crikvenici. One već ujutro na parkiralištu vade smotuljak i važu koliko da smrve koliko da zavaljaju,prvi je bio tanak i sad meni je bilo neugodno odbiti pa sam poletio zajedno sa njima,prvi je bio dobar,smiješan,sve je bilo lijepo,izlazak Sunca na autoputu,njezini sendviči,preplanule duge noge i tiho šaputanje u moje lijevo uho. Htio sam joj ispričati sve što se dogodilo kod mene od trenutka kad sam napravio prvi korak na ovom svijetu do njezinog nježnog šapata ali nisam imao volje sada praviti se tužan i nedostupan već sam izvadio litru votke i sprite pa smo miješali u plastičnim čašama,ljudi su se okretali u nevjerici,sedam je sati ujutro,ide se na more,pije se votka,skoro me srušila na spavanje ali taman smo stigli pa sam se bacio u more i tada mi je bilo bolje. Njezino tijelo je takvo da ga se godinama traži za određenu vrstu svilene haljine koju još nisu izumili,to je tijelo budućnosti,uglavnom,cijeli put se isplatio samo da je mogu vidjeti u badiću a prodao bi dušu vragu da je mogu namazati kremom za sunčanje po leđima. Druga je isto simpatična,ima zarazan osmjeh kojim me poziva na mol da zapalimo još jednu,malo jaču,tako je i bilo. Sjeo sam na mol i klatario nogama,promatrao brodove u daljini,nevinu djecu kako se brčkaju u plitkom,naivne roditelje koji misle da ih dobro odgajaju,sulude stare bake koje piju točeno pivo u obližnjem kafiću i odjednom mi je sve postalo beznačajno. Sjeo sam u koktel bar da dođem sebi,naručili smo litru koktela i tu kreće turneja,one nisu mogle piti koliko ih je uhvatio smjeh,konobari me gledaju ispod oka,dvije maloljetnice u rukama potpunog idiota,osjećao sam se kao rock zvijezda,ispio sam koktel na Suncu,potpuno iscrpljen,žedan,kao da mi više neće dati piti,poslije naručujem još dva mojita u tu sve prestaje,okrenuo sam se oko sebe,čuo sam nekakve glasove,iza šanka vidim konobaricu iz Indonezije koju nisam vidio godinama,ima još uvijek najljepši osmjeh na svijetu,baš kako sam ga ostavio tamo u Meksiku,znam da mi se učinilo,zato ne pridajem tome preveliku važnost. Moje obožavateljice pomogle su mi da ustanem i platim račun,idemo na ručak,smiju mi se jer teturam,noge su mi teške,sad idem do kraja jer sam se zaljubio,moram svoju slobodu iskazati do kraja. Odjednom dok fino ručamo uz more ona na mene baci bombu da je još uvijek zaljubljena u svog bivšeg dečka iz Dubrave,odjednom naručujem još dvije točene koje imaju i tu me hvata mrak,nisam spavao,slabo jedem,neka me uhvati pod ruku tko može,više mi nije važno da li me prate ili ne,mumljam sebi nešto u bradu,teško pričam,petljam sa jednostavnim rečenicama,hvalim se koliko mogu piti,smijem se sa tugom u očima,kako sam jadan,priznajem. Ustajemo uz zveket rušenja čaša na mekani stolnjak,pobogu,pa popio sam samo dvije,odlazimo na plažu tu sam mislio malo odspavati ali bez uspjeha,nešto me tjera prema naprijed,nešto što nikada ne mogu opipati na vrhovima svojih prstiju. Ona odlazi u more,njezina prijateljica me gnjavi o tome kako se vidi da mi se sviđa,rekoh pa što sad s tim kad je ona zaljubljena u drugoga,okrenem se na drugu stranu i što sad,i druga odlazi u more i nešto pričaju,o nekoj ozbiljnoj temi,kladim se na to kako se tvornica u Indiji urušila gdje rade hm-ove haljine i peek and clopenburgove neke kurce i nitko neće odgovarati,ustajem i odlazim u more da se utopim ali ne mogu jer je plaža u Crikvenica dugačka i plitka,nisam imao snage doći do dubokog,ponekad se pitam čemu meni sve ovo treba. Na putu prema doma olio me hladan znoj,malo sam spavao,jedno sat vremena,kad sam se probudio imao sam odvratan zadah iz usta,pojeo sam karton žvakaćih i popio hektolitar vode,došao sam k sebi,popio pivo na jarunu,odveo njih doma i tu sve staje. Barem sam se na sekundu osjećao moćno,sutra se zatvaram na osam sati u svijet rada,ne da mi se zauvijek slušati ista zanovijetanja i prepirke,H. je na moru,F.je na moru Frenki ide na godišnji,popiti ćemo koje pivo u centru grada,malo ću doći k sebi,zapaliti ću cigaretu i duboko udahnuti,sloboda...koja glupost. Pjesnici bi rekli survao sam se i poginuo... |
| < | listopad, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |